Uvod
Prema čl. 53. Direktive o PDV-u, mjesto pružanja usluga, u smislu uvrštavanja u događaje koji se dostavljaju poreznom obvezniku, je mjesto gdje se ti događaji zapravo održavaju. Međutim, ostaje pitanje koje vrste događaja su obuhvaćene ovim pravilom.
Europski je sud se bavio ovim pitanjem u slučaju SRF konsulterna, koji se odnosio na tečajeve za savjetnike za računovodstvo, upravljanje i obračun plaća te se morao odlučiti jesu li 5-dnevne obuke obuhvaćene ovom posebnom lokalnom odredbom ili su obuhvaćeni čl. 44. i 45. Direktive o PDV u te se stoga smatra da su pružene tamo gdje je korisnik usluge zapravo rezident.
Tečajevi su se nudili samo članovima dotične profesije sa sjedištem u Švedskoj. Registracija, prijem i plaćanje izvršeni su prije početka tečaja. Neki su se tečajevi održavali u Švedskoj, neki u drugim državama članicama EU-a. Švedski odbor za porezno pravo došao je do zaključka da švedska odredba u skladu s člankom 53. Direktive o PDV-u nije primjenjiva.
Pojam “pristup” označava pravo ulaska na neko mjesto. Međutim, dotične usluge karakterizira pravo pohađanja tečaja. Slijedom toga, švedske su vlasti smatrale da je primjenjiv članak 44. Direktive o PDV-u.
Presuda
Europski sud je ponovio tri važna načela koja su presudna za odluku:
1. Opće odredbe u člancima 44. i 45. Direktive o PDV-u nemaju prednost pred posebnim odredbama o mjestu u člancima 46. do 59.a te direktive, stoga ih se ne bi trebalo tumačiti restriktivno.
2. Cilj pravila koja se odnose na mjesto opskrbe je izbjegavanje dvostrukog oporezivanja i neoporezivanja. Stoga se oporezivanje treba izvršiti tamo gdje se koriste usluge.
3. Kada su dva elementa ili radnje koje izvrši porezni obveznik ili pak više njih toliko usko povezani da objektivno čine jednu ekonomski nerazdvojivu uslugu čije bi razdjeljivanje bilo umjetno, riječ je o jedinstvenoj transakciji.
Na temelju toga Europski sud zaključuje da se lokacija usluga mora odrediti u skladu s člankom 53. Direktive o PDV-u: “Mjesto pružanja usluga u vezi s pristupom kulturnim, umjetničkim, sportskim, znanstvenim, obrazovnim, zabavnim ili sličnim događanjima, kao što su sajmovi i izložbe i pomoćne usluge povezane s tim pristupom, koje su pružene poreznom obvezniku, je mjesto gdje se ta događanja zaista održavaju”.
Na posljetku, pravo na pristup uključuje i mogućnost ulaska u mjesto gdje se tečajevi održavaju i pravo na pohađanje nastave. Oba su usko i nerazdvojno povezana.
Prema Europskom sudu argument, koji je iznio Srf konsulterna da se administrativni teret povećava radi oporezivanja u različitim državama članicama je irelevantan. Također je nevažno jesu li registracija, odobrenje i plaćanje izvršeni unaprijed.
Zaključak
Nažalost, Europski je sud samo komentirao dijelić argumenata koje je nezavisna odvjetnica istaknula u svom mišljenju. Posebno s njemačkog stajališta, bilo bi poželjno detaljnije mišljenje.
Švedska porezna uprava, npr. navodi da bi čl. 53. Direktive o PDV-u bio primjenjiv samo kada bi događaj bio otvoren za javnost, a ne kada se nudi određenoj skupini poreznih obveznika. Može se samo nagađati je li Europski sud odlučio ne baviti se tim pitanjem jer ga smatra ne relevantnim.
Također je zanimljiv pokušaj nezavisne odvjetnice da definira pojmove “događaj” i “pristup”. Te se definicije mogu koristiti u graničnim slučajevima kao pomoć u tumačenju.
Nezavisna odvjetnica definira “događaj” kao skup ljudi koji sudjeluju ili promatraju aktivnost tijekom određenog vremenskog razdoblja (u smislu fizičke prisutnosti), a “prijem” kao pravo pristupa (određenog broja osoba) na prostorije u kojima se događaj odvija.
Prema tome, u praksi bi događaj potpao pod članak 53. Direktive o PDV-u nakon što osoba koja pruža usluge provjeri broj osoba koje imaju pravo pristupa i naplati im pristupnu naknadu.